U glib

U ovoj noveli prikazana je društvena nepravda koja je zadesila Jakova Kosovića, jednog od petorice sinova siromašne Ličke obitelji. Jakov želi nastaviti školovanje, pravni fakultet, šalje molbu za sveučilišnu stipendiju i stipendiju za siromašne koje bi mu osigurale boravak u Zagrebu. No, stipendiju je dobio njegov bliski prijatelj, Artur Kranjčić, sin ugledne i dobro stojeće obitelji. Arturu stipendija nije trebala za pokriće osnovnih potreba već mu je osigurala luksuzan život.

Pametni i bistri Jakov pokušava se snaći u novoj okolini. Upoznaje Jerka Pavlinovića i kod
njega nalazi jeftin smještaj. Njih dvoje su se sprijateljili te iz dana u dan vijećali o “rupama” hrvatskog zakona i mnogim drugim nepravdama (uz njegovu). Jednom prilikom je Artur (nošen tračkom nostalgije) došao posjetiti svoga staroga prijatelja, međutim naišao je na Jerka koji se ispunio bijesom kada je ugledao Artura. Bio je veoma ljut na mladoga Kranjčića što se okoristio stipendijom za siromašne, dok njegov prijatelj Jakov gladuje ne bi li mogao ostati studirati u Zagrebu. Ipak, Jakov oprašta Arturu shvaćajući da on nije kriv. Potom Artur, uznemiren ovom nepravdom, odlazi u svoju iznajmljenu kuću, piše pismo ocu u kojem navodi da osjeća krivnju i grižnju savjesti zbog primanja financijske pomoći koja nije namijenjena njemu već siromašnima. Predlaže ocu, misleći da će ga ta ideja oduševiti, odricanje od stipendije. U oštrom odgovoru otac odbija taj zahtjev i navodi kako postoje mnogo bogatije i poznatije obitelji koje koriste stipendije. Traži od sina da se opameti jer „život je škola koju još nije učio” pa tako Artur nastavlja život udaljujući se od pravde.

Bilješka o piscu:

VJENCELAV NOVAK (Senj, 11. rujna 1859. – Zagreb, 20. rujna 1905.), hrvatski
romanopisac, novelist i publicist.
Rođen je u doseljeničkoj češkoj obitelji, gdje je majka Senjanka iz doseljene bavarske
obitelji. Bio je najugledniji pisac hrvatskog realizma, te su ga zvali hrvatskim Balzacom.
Osnovnu i srednju školu je završio u Senju i Gospiću. Poslije završene preparandije u
Zagrebu radi neko vrijeme kao učitelj u Senju. U književnost ulazi 1881. godine pripovijetkom „Maca“. Napisao je sedam romana. Objavio je tridesetak pripovijedaka, a osim pripovjedne proze piše pjesme, feljtone, dramske pokušaje, recenzije, kritike i rasprave iz muzikologije i muzičke pedagogije.

U svom proznom stvaralaštvu (ponajprije kao pripovjedač) prikazivao je sve slojeve
hrvatskog društva. Otkrivao je moralnu i psihološku stranu ljudskog života, bavio se
psihologijom ljubavi, roditeljstva, braka. Ponirao je u dušu umjetnika i intelektualaca.
Pretežito je slikao tragičnu stranu života, s naglašenom osjećajem za ljudske nevolje te mu se djela odlikuju humanošću i samilošću.
Novak želi obratiti pažnju da su Senjani uvijek branili svoju domovinu, te je za te bitke trebalo mnogo hrabrosti i želje za pobjedom, da se uspiju oduprijeti svim velikim silama. Citat. “U stara vremena stalno se ratovalo, sad s Turcima, sad s Mlečanima, a Senjani su bili junaci na glasu.”
Imao je brojnu obitelj, bolovao od tuberkuloze, borio se s neimaštinom, te se može reći da je u tom segmentu bio sasvim prosječan pisac tog doba. Bio je romanopisac, pripovjedač, kritičar i prevoditelj, te je stvarao sve do 1905. godine. Započeo je romantičnom pripovijetkom, a završio je kao pisac moderne psihološke proze s okultnim motivima.
Izvor: Wikipedija