TRIJA

Zvali mi to autobiografičnošću, autoreferencijalnošću, autofikcionalnošću ili kako već, „pisanje o sebi“, ma kako „sebe“ pritom doživljavali, uvijek je dvosjekli mač. Odnosno, kako je to davno sročio Peter Handke, „s riječju ja već započinju poteškoće“. U recentnoj književnosti one su, reklo bi se, više sadržajne nego strukturalne prirode, premda ni struktura teksta često nije baš cijepljena od zamki hvatanja ukoštac s vlastitim egom. I kako onda, u slučaju da smo ga uopće svjesni, doskočiti tom neizbježnom autorskom grču?
Lakoćom, ležernošću, neopterećenošću (sobom)? U svojoj proznoj zbirci „Trija“ Tatjana Kadoić očevidno se priklonila upravo takvoj strategiji i to joj je bez daljnjeg uspjelo. Iz samog naslova razvidno je da njezinu literarnu trijadu valja čitati kao pripovijedanje triju ja, a ne o tri jada, čak ni ako jad uzmemo kao metaforu za svakodnevicu. Jer svakodnevica ne mora biti jadna, znademo li iz nje sjećanjem i pisanjem izdvojiti momente koji je čine spomena vrijednom (a ima ih, nije da ih nema). Neka ga se u pravilu i smatra pesimistom, ali ne reče li jednoć i Arthur Schopenhauer da se život sastoji od jada i dosade, između kojih, međutim,
postoje trenuci što ih doživljavamo kao sreću? Niz takvih sretnih trenutaka iz vlastita života naposljetku zadaje i teme Tatjaninih priča, podvedenih pod skupne refleksije triju sebe – morskog, gradskog i sebe bez pobližih oznaka (Samo ja). Ali – i to je bitno! – ja u tom trokutastom kolopletu jastava ne diktira stvarnost, kao što je to slučaj u manje dojmljivoj autobiografskoj literaturi, nego je bilježi. I bilježi je s radošću i entuzijazmom promatrača koji itekako umije zamjećivati, izdvajati i zapisivati, a potom upamćeno i zabilježeno pretvarati u efektna literarna djelca primamljiva stila i simpatična, nepretenciozna, a ipak i precizno promišljena jezika, koji zgodimičnim izletima u sleng, dijalekt i ono što bismo mogli nazvati osobnim idiomom itekako doprinosi jasnoći prostorne i vremenske disperziranosti fabula.

Ono što je u Tatjaninoj dječjoj književnosti plijenilo čitalačku simpatiju bila je prije svega iskrenost pripovjedačkog glasa, koja se dosljedno prelila i u njezinu, eto, prvu „odraslu“ zbirku. Ako je taj, što je književnosti za djecu i mlade napokon i svojstveno, ondje zvučao simpatično-naivno, ovdje nikako nije autoritaran, već čitaoca poziva na ravnopravno sudjelovanje u doživljenom, stupnjevano prema etapama stasanja i uživljavanja u svijet, kojih će se sasvim sigurno prisjećati i iz vlastita života. Pritom treba napomenuti da pridjev „naivno“ nikako ne predstavlja zamjerku, nego, upravo suprotno, pohvalu u smislu u kojem je, među ostalim, naivnu književnost u svojim radovima definirao i Friedrich Schiller, naime, kao naraciju ega koji je sobom i svijetom oko sebe zapravo sasvim zadovoljan. A inficirati čitaoca tim zadovoljstvom, e, to je već pripovjedačko umijeće. Ukratko, s riječju ja ne moraju započinjati samo problemi, nego i igra u kojoj se jadi pisanja o sebi raspršuju na uvjerljiv, ljubak i neopterećen način. Uostalom, preletimo li samo naslove priča, zamijetiti ćemo da se
ja u njih ravnopravno ušvercalo i kao „Mafija“ i kao „Jabuka“. Ovo, naravno, sasvim uzgred.

Boris Perić