Đuka Begović

U ovom slojevitom romanu opisano je psihičko, duhovno i materijalno propadanje glavnog junaka koji je, stjecajem okolnosti, pogrešnim kućnim odgojem i bez dodatnog obrazovanja okusio najveću gorčinu besmislenog, neradničkog, neodgovornog i rasipničkog života.

Uz sve predispozicije za ostvarenje iskonske punine života (uz naslijeđeno bogatstvo) i stjecanja statusa uglednog i poštenog člana društva, Đuka se prepustio razularenom bećarskom životu, okrvavio ruke ubojstvom oca i proćerdao miraz vlastite kćeri.

Godinama se borio s razmišljanjima: kakav bi zapravo život trebao živjeti, što i kako raditi, gdje naći smisao i za koga se truditi. Naizmjence se nekoliko puta nalazio u krajnostima: marljivo obrađivao zemlju i skupljao plodove rada potom padao u depresije, prodavao zemlju, pa je propio i usput vodio razvratni život.

Osjećaj nepripadanja u sredinu iz koje potječe, dosada koja ga obuzima pri pomisli da s mještanima „mora“ dijeliti svakodnevicu s jedne strane i plaćanje pića i muzike istim tim mještanima koje nimalo ne voli kako bi pokazao da je netko s druge strane učinile su ruinu od snažnog i zdravog slavonskog muškarca. Njegova grubost prema onima koje voli – bez obzira jesu li to ljudi (osobito žene) ili priroda i konji – odražavaju odveć čvrsto ukorijenjen prkos i oholost.

Đuka nikako nije bio tupav (mada su mu za neke stvari u životu nedostajale poduke i usmjeravanja) već je onaj mali dio trezvenosti obilato koristio za traženje smisla uređenog života čiju mu je iluziju još u djetinjstvu razbio otac štedeći ga posla općenito i dovođenjem ljubavnica pod kućni krov.

Đuka je život vodio u krajnostima: ili samačkim životom ili po birtijama okružen mnoštvom koje je koristilo njegovu pijanu „galantnost“.

Nakon što popije miraz kćeri Smilje, odlazi kod Andre (čiji je život također prezirao i nije ga mogao razumijeti), postaje čoban i provodi ostatak života s ovcama, po njivama, sam. 

Bilješka o piscu:

IVAN KOZARAC (08.02.1885. god. Vinkovci – 16.11.1910. god. Vinkovci)

Sudionik hrvatske moderne, pjesnik, pripovjedač i romanopisac.

Potekao je iz siromašne seljačke obitelji zbog čega je njegovo školovanje bilo vrlo kratko. Upisuje se u gimnaziju, završava samo dva razreda i – kao trinaestogodišnjak, želeći izbjeći obiteljsko siromaštvo – zapošljava se kao pisarski vježbenik u Kotarskom sudu u Vinkovcima. Ivan Kozarac u hrvatskoj književnosti djeluje samo četiri godine. Bio je izraziti pripovjedač sela i života Šokadije. Reagira na sve društvene pojave u životu slavonskog sela u doba nestanka Vojne krajine kad se u Slavoniji snažno rasplamsavala želja za slobodom. Najistaknutiji motivi njegovog stvaralaštva bili su ljubav i sloboda. Za života je objavio samo knjigu pripovijedaka «Slavonska krv», 1906. godine, a ostale knjige su mu bile izdane tek nakon njegove smrti, 1911. godine – «Izabrane pripovijetke», «Đuka Begović», «Pjesme». U njima o psihološkim problemima daje širu društvenu utemeljenost i svoje likove promatra kao izdanke procesa nepovratnog propadanja slavonskog sela.

Roman Đuka Begović predstavlja vrhunac Ivanovog pripovijedanja. Prepun je slavonizama i tuđica. Osjeća se i utjecaj «vojničkog rječnika» . Tu je Kozarac postigao ispreplitanje govornog jezika s jezikom i ritmom slavonskog bećarca. On opisuje tradicije u Slavoniji te roman možemo usporediti s dokumentom. Kozarac gradi kroniku slavonskog života svojega doba i sudbinu pojedinca svjesnog razorne neponovljivosti života kojoj se predaje do samouništenja. Pripovijedajući specifičnu slavonsku čulnost i iskreno priznavajući svoje strasti i bolove za promašenim, Ivan je u hrvatskoj prozi stvorio junaka koji svojim osobinama nadrasta usko regionalan tip. Đuka Begović doživio je i kazališno uprizorenje. Veliku zaslugu za tiskanje njegovih djela ima Dragutin Tadijanović. Zbog svog iznimnog pripovjedačkog talenta i zanimanja za likove, zaslužio je jedno od najznačajnijih mjesta među prozaicima svojeg vremena.

Umro je od sušice 16. studenoga 1910. u Vinkovcima, u podneblju iz kojega je izviralo njegovo cjelokupno nadahnuće.

Izvor: Wikipedija